It's a Filthy World We Live in

Sirene. Glasne sirene narušavale su tišinu malog mirnog predgrađa. Duet vatrogasnih i policijskih sirena odjekivao je ulicama i upozoravao uspavane građane na opasnost. Savršeno jutarnje plavo nebo nestalo je, prekrivalo ga je sivilo pomiješano žarkim plamenom koji se dizao iz kuće broj 18B. ono što je nekad bilo otmjena obiteljska kuća polako se pretvaralo u pepeo. Ljudi su istrčavali na ulicu još uvijek sa znakovima prekinutog sna na licu. Za njih je bio šok vidjeti da se takvo što događa. Vidjeti nešto što je iskakalo iz monotonije i svakodnevnice njihovih života. Kuća njihovih susjeda gorjela je. Uskoro, plamen je nestao, ugašen mlazovima vatrogasnih crijeva.Vatrogasci, oni koji još nisu nestali u užarenoj ruševini, otrčali su u ono što je ostalo od kuće. Pridružilo im se i nekoliko policajaca. Dim koji je ostao počeo se uvlačiti u radoznala i zabrinuta pluća oko njega. Kako su ulazili, nosnice im je sve više nadraživao smrad spaljenonog mesa. Ljudskog spaljenog mesa. Vidjevši kako nema više traga vatri, vatrogasci su se vratili do svojih vozila, prepuštajući posao trima policajcima. Ostali su samo oni i trebalo je spoznati uzrok paleža. I motiv, ako je užas učinjen namjerno. Mjesto gdje su stajali prije samo nekoliko trenutaka bilo je hodnik. Sada je to bio samo potamnjeli prolaz iz jedne pakleno vruće sobe strave u drugu. Tragali su za vrlo mogućim žrtvama, iako je izgledalo kao da nije bilo ni žive duše. Obitelj je zadnji put viđena prošle noći, no morali su biti sigurni. Nije im trebalo mnogo vremena da pronađu ono što su tražili; najmlađi od trojice, istražitelj Hauser, ustuknuo je ulazivši u spaljene ostatke prostrane spavaće sobe. Dovoljno prostrane da u nju stane nered ubojstva tročlane obitelji. Užas scene bio je dovoljan da okrene doručak i iskusnijim policajcima.
Velika ogledala na tamnom trokrilnom ormaru horor su udvostručavala. Pepeo je plesao nad truplima poput snijega smrti. Mrtvi supružnici bili su položeni na krevet, a između njih ležalo je obličje njihove kćeri. Vatra nije nanijela preveliku štetu tijelima i bilo je očito da nije bila uzrok njihove smrti. Nije bilo krvi – ne previše; nalazila se na rukama ubijenih.
Šef odjela za ubojstva, gospodin Boić, stupio je u sobu pokušavajući očima pomno upiti svaki detalj. Prišao je žrtvama. Ubrzo je shvatio što ih je ubilo, svo troje je imalo taman trag davljenja oko vrata.

„Priđite bliže“, odvratio je preko ramena, „Mario, ti najprije pozovi Kristinu. Vjerujem da će forenzičari imati posla oko ovoga.“

Mario Hauser je kimnuo vadeći svoj službeni mobitel i usput prateći kolege pogledom dok su obilazili sobu. Bili su pažljivi zbog mogućih dokaza. Tragovi nisu bili preočiti i nadali su se skorom dolasku forenzičarskog tima s njihovom opremom. Ipak, nešto je uhvatilo pozornost plavokosog muškarca koji je također bio podređeni gospodina Boića, istražitelj tek nešto stariji od Hausera. To nešto bila je riječ. Riječ ispisana – izrezana, iznad lijevog zapešća svakog člana obitelji. Poruka i motiv bili su jasni, riječ je bila „Osveta“. Slova su bila urezana duboko u kožu, ali ne i toliko duboko da bi to označilo ozbiljan gubitak krvi. Nakon tog otkrića, Josipove su se oči okrenule vratovima žrtava. Modrice nastale zbog davljenja bile su ljubičaste i podlivene krvlju, i bile se tanke, vjerojatno nastale zbog dugačkog komada tkanine, a ne ubojičinih ruku.

„Ljudi, dođite pogledati ovo“ Josip je pozvao ostalu dvojicu, zvučeći pomalo uzbuđeno. Oduvijek se borio za što bolju poziciju u odjelu, i veselilo ga je pronalaženje detalja, iako bi nešto poput riječi urezane na mrtvu osobu bilo svejedno lako otkriveno. Zbog toga je na njegovim usnama titrao zadovoljan smiješak dok su Mario i šef prilazili kobnom krevetu.

„Kvragu“, to je bilo prvo što je Mario rekao ugledavši izvore krvi na blijedim rukama. „Kristina i ekipa dolaze za dvadesetak minuta, morat ćemo maknuti rulju vani do tada. Jedva čekam vidjeti njezinu facu kad ugleda koliko je zabave čeka ovdje.“

Josip se nastavio smješkati dok je šef pomno proučavao ono pred njim. Gospodin Boić bio je prosijedi muškarac u pedesetim godinama. Uvijek je nosio komičnu zelenu kravatu ispod uniforme i bio je zanimljiv za promatranje kada bi se udubio u razmišljanje. Nagnuo se nad tijela i razmotrio rane na vratovima. Namrštio se.

„Ne možemo više sami mnogo učiniti, niti saznati. Idemo van pričekati ostale.“

Naredba je bila izrečena i trojica policajaca su se polako odmaknula sa samog mjesta zločina.

*

Policijska stanica mirisala je na kavu i umor. Ljudi u njoj također.
Prva prostorija nakon samog ulaza, pomalo je izgledala poput čekaonice. Iz okolnih prostorija čula se zvonjava telefona, i glasovi sa voki-tokija, poneka prijava. Nekoliko stolica bilo je prislonjeno uza zid sa kojeg su visjeli plakati; najviše je bilo onih o ovisnostima i poštivanju prometnih znakova. U kutu prostorije sjedila je žena. Kosa joj je bila raščupana, a lice mokro i umrljano šminkom. Na koljenima je čvrsto uz sebe držala blijedu kožnu torbu. Do nje je sjedio muškarac. Bio je okrenut prema ženi, a jedna njegova ruka počivala je na njezinom ramenu. Njegovo lice bilo je suho, njegova frizura i odijelo savršeno uredni. No nije bio ni malo opušteniji od nje. Nervozno je pogledavao na sat, pa na automat za piće, iako je u drugoj ruci držao plastičnu čašu čaja. Gledao je svugdje, osim u ženine oči.

„Uhvatit će ga oni,“ izgovorio je s nadom, „sada samo trebamo pričekati bolničare. Ti ćeš biti dobro.

Poklonio joj je slabašan osmijeh.


Na drugom kraju policijske stanice vladalo je drugačije raspoloženje. Okupili su se policajci koji su sudjelovali u istrazi oko požara; Mario, Josip i njihov šef Boić, te uži krug forenzičara, oni koji su pregledali sitnije detalje.

„Žrtve su identificirane kao obitelj Novak“ objavila je kolegama Kristina Vudrag. Bila je nova u svome poslu, što nikako nije bilo vidljivo. Isticala se svojom upornošću i inteligencijom. Prelistala je papire s obdukcije i izvještaje kako bi pronašla određene fotografije. Izvukla ih je iz skupa papira i odložila na stari stol. Josip, koji je sjedio za stolom nagnuo se nad fotografije kako bi ih bolje proučio.

„Znao sam. Sve je isto kao u prethodna dva slučaja.“

„Vjerujem da postaje i više nego očito da imamo posla sa serijskim ubojicom“ gospodin Boić se namrštio, bacajući pogled na fotografije.

Mario se tiho podsmjehnuo. „Ma nemojte reći, šefe.“ Ignorirao je šefov brz pogled pun prijezira, koji ionako nije bio iskren, te nastavio: „A moram dodati i jednu sitnicu koja vjerojatno nije nevažna, ali nije toliko uočljiva ako se koncentriramo samo na smrt i uzrok smrti triju obitelji. Prekopao sam malo i njihove živote. Probao ih upoznati.“

Josip je podigao obrve. „Huh?“
Ostali u prostoriji izgledali su isto toliko nestrpljivo. Mario je postigao željeni efekt svojom stankom. Naslonio se na ormar u kojem su se držali dosjei i nastavio: „Pomalo ironično, nije li, kako su u svim ubijenim obiteljima očevi – a u prvom slučaju majka, bili vatrogasci, a kuće su im spaljene zajedno s tijelima?“

Jedan od forenzičara koji su došli s Kristinom ispustio je nešto slično smijehu. „Izgleda da tip ne voli vatrogasce.“

Mlada žena vatreno crvene kose koračala je s djetetom u naručju. Nije joj bilo više od dvadeset godina, a dijete je izgledalo kao da ima tek nešto više od godinu dana. Nebo nad gradom bilo je tmurno poput lica užurbanih prolaznika s kojima se nesretna žena usputno sudarala gurajući se kroz uobičajenu popodnevnu gužvu. No je li doista bila nesretna?

Dijete je počelo plakati kao da je bilo svjesno svoje sudbine. Željela ga se riješiti. Ispravak, morala je – tako bi barem govorila, onima kojima je dovoljno vjerovala da im kaže za tu veliku grešku u životu. Smatrala je da je gradsko sirotište najhumanije rješenje za to. Nije bila majčinski tip i proklinjala je ljubav.
Odahnula je kada je stigla i dijete predala u ruke krhke medicinske sestre. Bila je njezinih godina, a opet s toliko drugačijim pogledom na svijet.

„Elizabeta Lordan.“ mlada se žena predstavila dok je sjedala na stolicu u uredu upraviteljice sirotišta, gospođe Perić. Upraviteljica je bila sitna ženica srednjih godina, sivu kosu skupila je u punđu, a oči su joj sakrivale naočale elegantnog okvira. Elizabeti je predala razne papire i ugovore koje je morala ispuniti. Ispunjavala ih je smireno usput odgovarajući na upraviteljičina pitanja. Gospođa Perić bila je predana svome poslu i mnogo joj je značila briga za djecu bez pravoga doma, nije mogla ne pogledati Elizabetu kojim sumnjičavim pogledom, no sve je prošlo po propisima.

„Dobro mi čuvajte Mateju.“ zadnje riječi mlađa žena izgovorila je sa sitnim osmijehom.

Izašla je iz sirotišta bez da je osjetila i najmanji osjećaj tuge, osjetila je olakšanje.

So yeah, napisala sam novi post. Nakon malo manje od godinu dana. Ne znam čita li me itko više. Dugo je prošlo. Ali ja sam se vratila. :')

Bok svima.
Prvo, hvala vam što čitate moju priču i hvala vam na svim komentarima.
Moram reći da mi je stvarno žao što je dugo vremena prošlo od prvoga nastavka. Teško mi je uhvatiti vremena za pisanje i to mrzim. Nadam se da će novi post stići uskoro.
Uživajte,
Vaša Marie.
:*

Dim se širio po kući.

Dječak plave, neukrotive kose otrčao je u dnevni boravak dozivajući roditelje. Gušio se, bio je na izmaku snaga, no nije se predao. Nigdje ih nije vidio, te mu je strah ispunio maleno srce.

Dok je vatra polako gutala prostorije velike obiteljske kuće, dječak je dohvatio telefon. Zahvalno je uzdahnuo kada je shvatio da linija još radi.

Okrenuo je prvi broj koji mu je pao na pamet i sve je rekao vatrogascima. Preostalo mu je samo čekanje, panično čekanje jer još uvijek nije našao roditelje. Došao je na kat i pregledao svaki kutak. Ništa.

Suze su mu polako krenule, mrzio je plakati, ali nije ih mogao zaustaviti. Samo tračak nade ostao je u njemu dok je slušao vatrogasne sirene kako dolaze sve bliže. Sve se smračilo…


Otvorio je oči. Sve oko njega bilo je bijelo i zeleno. Bolnica. Nije znao kako je tamo dospio. Zadnje čega se sjećao bio je prodorni zvuk sirene.

Pogledao se. Lijeva ruka bila mu je opečena i zamotana. Pitao se gdje su mu roditelji. Digao se s bolničkog kreveta i polako krenuo. Laknulo mu je kada je vidio čovjeka u bijelom, doktora.

„Gospođa i gospodin Šulić, na kojem su odjelu?“ dječak je upitao doktora, a želja da ponovno vidi svoje roditelje cijelog ga je ispunila.

Doktor se namrštio, pomno ga proučavajući.
„A vi, mladi gospodine, tko ste?“

„Adrian Šulić, njihov sin, dovezeni smo ovdje“ zastao je, nije znao koliko je vremena prošlo otkako su zapravo dovezeni u bolnicu „noćas, mislim, zbog požara“

Doktor se okrenuo „Pričekaj, provjerit ću na računalu“ rekao je i nestao iza vrata svoga ureda.

Dječak - Adrian sjeo je na stolicu u čekaonici, čekao je i razmišljao o svemu. Glavom su mu prolazile razne misli - od onih sretnih, do onih tužnijih.

Otvaranje vrata vratilo ga je u stvarnost. Ugledao je doktora s nešto ozbiljnijim izrazom lica. Pogled mu je govorio mnogo, previše, više nego je dječak mogao podnijeti. Adrian je osjetio mučninu. Taj pogled, pun suosjećanja, nije mogao biti nešto dobro. Doktor je uzdahnuo i stavio ruku Adrianu na rame.

„Žao mi je“ progovorio je tihim glasom „Učinili smo sve što smo mogli. Vatrogasci su stigli prekasno“

U Adrianu je nešto kipjelo. Bijes mu je nadvladao tugu . Okrivio je vatrogasce. Zbog njih više nema obitelji, zbog njih je sam na svijetu.